SLATINE KROZ POVIJEST

Prvo pojavljivanje imena otoka "ČIOVO" datira iz 1552. i to u naslovu pravilnika trogirske bratovštine Gospe od Krajmora.
U rimsko doba Čiovo je bilo poznato kao "BUA", "BOA" i "BAVO".   Korijen ovih naziva se pripisuje ilirskom ili feničanskom jeziku, jer potiče iz vremena prije grčke i rimske kolonozacije ovog geografskog područja.
Ta stara imena su se održala zahvaljujući Romanima, koji su se uspješno održali u dobro utvrđenom Trogiru.
Otok Čiovo je nakon rata između Trogira i Splita prilikom sklapanja mira godine 1243. podijeljen. Okruk, Žedno i Arbanija ostaju pod trogirskom a Slatine prelazi pod splitsku upravu. Ista podjela je ostala na važnosti sve do današnjih dana.

Prvi stanovnici Slatina do danas nisu poznati. Po Rimskim zapisima na otok Čiovo su proganjani kažnjenici i oboljeli od gube. dok mnogi drugi izvori pouzdano ukazuju, da su na otoku kroz cijeli srednji vijek boravili pustinjaci ili "eremiti" i monasi iskonske kršćanske crkve.
Već u IV. stoljeću se i na području srednje Dalmacije javlja drevna pustinjačka duhovnost, koju je uveo sv. Atanazije Veliki po pravilima sv. Benedikta, a koja je imala veliki broj sljedbenika. Kako su isti bili permanentno ugrožavani od raznih hereza kao i nadiranja barbarskih plemena i naroda sa sjevera, rado su se sklanjali na otoke po pećinama i nepristupačnim obitavalištima. Otok Čiovo je bio vrlo pogodan i vjerovatno je služio kao utočište.

Nakon previranja i sukoba iskonske sa latinskom crkvom zapadnjačkog tipa zbog različitih tumačenja kršćanskog vjeroispovijedanja, od Splitskih sabora iz 924. i 926-7. god. do uvođenja "Filioque" u XI. stoljeću, krajem istog stoljeća a za vrijeme vladanja pape Grgura VII. (Hildebranda), srednja Dalmacija postepeno prelazii pod potpunu rimsku crkvenu jurisdikciju. Od toga vremena život na otocima postaje sigurniji sve do nadiranja Turaka na Balkanski poluotok.

Slatine i srednja Dalmacija trpe kroz vjekove mnoge vladavine, dok tokom XV. stoljeća prelaze u potpunosti pod upravu Mletačke republike, koja kasnije i sama pada pod kontrolu Habsburške monarhije. Nakon završetka I. svjetskog rata, kao logična posljedica raspada K.u K. Monarhije, na području Balkanskog poluotoka formira se Kraljevina, koja kasnije dobiva ime Jugoslavija. Dalmacija postaje dio novonastale države i ostaje u njoj do II. svjetskog rata. Završetkom II. svjetskog rata Slatine i Dalmacija postaju sastavni dio hrvatske države, koja sa ostalim federalnim državama čini SFRJ. Raspadom Jugoslavije godine 1991. Dalmacija postaje najljepšim dijelom novopriznate Republike Hrvatske

Ime Slatine je zasigurno postalo od riječi "slatina", što znači izvor. Poznato je, da je na otoku u staro doba postojalo više izvora sa "boćastom" vodom (izvorska poluslana voda). Ime sela Slatine po prvi puta spominje trogirski povjesničar Lucić, koji navodi, da su se stanovnici Velog Polja (Kaštela) bježeći pred Turcima u vrijeme pada tvrđave Klis (g. 1537.) povukli na otok Čiovo "te tako povećali stanovništvo Slatina, Žedna i Okruka". Po tome se zaključuje, da je selo Slatine i prije postojalo, jer se ovdje izričito govori o "povećanju stanovništva".

Stanje naseljenosti se može pouzdanije utvrditi tek dva stoljeća kasnije i to prema najstarijem popisu svih župljana Slatinske župe. Popis je g. 1726. sastavio i poslao u splitsku Nadbiskupsku kancelariju slatinski župnik don Marko Škaričić. Nazvao ga je "Nota od puka", a napisao posebnim, zapadnim tipom ćirilskoga pisma, koje su u splitskom kraju u Marulićevo doba i sve do 19. stoljeća nazivali " pismo arvacko", a u novije doba za isto je najprihvaćeniji naziv "bosančica". Tim pismom su se sve do 19. stoljeća služili svećenici glagoljaši splitske nadbiskupije. Od toga doba pa nadalje razvoj i postojanje Slatina je dokumentiran u "Liber memorabilium", koji je pohranjen u Župskom arhivu u Slatinama.